Umjetničko djelovanje Vlaste Delimar obilježava rad s vlastitim tijelom kao medijem i izražajnim sredstvom – izlažući svoje obnaženo, umjetnica bi rekla „elementarno“ tijelo, ona provocira javnost i otvara raspravu o značenju/ima koje tijelo ima u društvu. Postavlja se u situacije koje oponašaju različite oblike manipulacije i eksploatacije tijela, ili njegov subverzivni potencijal koristi kao poziv na emancipaciju. Dio svojih performansa Vlasta Delimar je izvela u javnim, gradskim prostorima, kao i velik dio protagonista/ica Nove umjetničke prakse 1970-tih. U želji da prevladaju otuđenje umjetnika/ca i publike i preuzmu kontrolu nad prezentacijom vlastitog rada izašli su iz galerijskih prostora na ulice i trgove, obraćajući se izravno prolaznicima, bez posredovanja struke. Zanimalo nas je kako je Vlasta Delimar iskusila izlazak iz galerije u javni prostor, kako se s obzirom na to mijenjao karakter njene komunikacije s publikom te koje je to konzekvence imalo za njen umjetnički rad.

U 1980-tima ste izveli nekoliko performansa koje nazivate „komunikacijama“. Jednostavnim radnjama gotovo obrednog karaktera gradite odnose povjerenja i bliskosti s publikom uspostavljajući svojevrsnu mikro i pop-up utopijsku zajednicu ili komunu na licu mjesta. Potičete ih da se oslobode inhibicija i „vrate“ u zamišljeno predcivilizacijsko stanje iskrenog međuodnošenja koje je oslobođeno naslaga tradicije, društvenih uloga i konvencija. Dio tih performansa izveli ste u galerijskim prostorima, dio u javnom prostoru grada. Jeste li uspjeli pridobiti povjerenje publike i uspostaviti željeni oblik komunikacije? Postoje li u tom pogledu razlike u odnosu na prostor izvedbe i strukturu publike u galerijskom odnosno javnom gradskom prostoru?

Godine 1981. izvela sam performans Taktilna komunikacija u Galeriji PM, zajedno sa Željkom Jermanom. Bila je to jedna vrlo neposredna komunikacija s publikom, taktilnim putem – prisutni nisu znali što mogu očekivati, jednostavno smo krenuli s performansom, bez posebnog uvoda. Ja sam išla s jedne strane, Jerman s druge, prilazili smo jednoj po jednoj osobi i osluškujući njihove reakcije pružali im ruke u dodir ili zagrljaj – neki su ustuknuli, zgrčili se, neki su bili otvoreniji. Svatko je reagirao prema svojoj osobnosti no nitko nije sam ništa poduzimao, svi su čekali naš korak. Ipak, treba uzeti u obzir da je galerijska publika pripremljena na takve stvari – oni su se na samom početku spontano postavili u krug, povukli iz sredine prema zidovima galerije da nam ostave prostor za izvedbu. Isti sam performans 2005. izvela u Japanu (Kioto), ovaj puta sama, u okviru jednog umjetničkog festivala. U sredini koja je tradicionalno suzdržana, iznenadilo me s koliko se topline publika upustila u performans. Godine 1983. izvela sam performans Komuniciranje na Korzu u Rijeci, u sklopu 13. biennala mladih jugoslavenskih umjetnika. Na gradskom Korzu sam na velikom listu papira ispisivala riječi koje sam vidjela na fasadama okolnih zgrada. Prolaznici su se zaustavljali i gledali što pišem, nisu prepoznali da je riječ o natpisima s okolnih fasada, tek kad sam ih na to upozorila, pokazala im natpise, osvijestili su vizualne elemente u svom okruženju. Htjela sam ih potaknuti na komunikaciju s ambijentom u kojem se kreću. Neki su se upustili u dulje razgovore sa mnom dok su drugi prilazili iz znatiželje, želeći saznati što se sad tu događa te je na trenutke nastala prilična gužva. Komunikacija je bila važan dio performansa Spanish Fly kojeg sam izvela 1985. i 1986. godine u više prostora, u Galeriji PM, u Klubu Đuro i u Koprivnici u Galerijsko scenskom prostoru u sastavu Galerije Koprivnica. I ovdje je bila riječ o taktilnoj komunikaciji, ali s hedonističkim predznakom – neposredno prije performansa konzumirala sam afrodizijak poznat pod nazivom Spanish Fly te potom plesala i pjevala među publikom, nudeći im vino, grleći se s njima, sve uz glazbu iz filma „Cigani lete u nebo“. Godine 2016. izvela sam s Markom Markovićem performans Monumental Bang u Beču, kao posvetu Tomislavu Gotovcu. To je opet neka vrsta komunikacije s publikom, nešto između Spanish Fly i Taktilne komunikacije. Performans smo izvodili u zatvorenom prostoru u kojem smo na jednom zastoru prikazivali ulomke porno-filma iz kolekcije Toma Gotovca. Pozivali smo gledatelje da dođu iza zastora, da se razodjenu i pridruže nam se u opuštenom druženju – opuštali smo ih masažom, pićem, dok smo sami bili goli pod prozirnim kišnim kabanicama. Neki su po ulasku odmah izašli. Jedan je čovjek cijelo vrijeme sjedio i gledao, nije se dao – na kraju se i on pridružio. Unutar sat vremena pridružilo nam se 20-tak ljudi koji su se uglavnom razodjenuli do pasa i razgovarali. Nismo očekivali da će sve svi tako opustiti– ljudi su jedni druge mazali s kremama, pili rakiju, a u jednom trenutku formirali su se u „vlakić“, poznatu igru na skupnim proslavama. Cilj je bio stvoriti siguran prostor u kojem će se ljudi opustiti i otvoriti jedni drugima.

Godine 1985. ste na zagrebačkom Cvjetnom trgu izveli performans Vezana za drvo – kako je publika reagirala?

Taj sam performans izvela u sklopu jedne akcije Radija 101. Dva muškarca dovela su me Bogovićevom ulicom do Cvjetnog trga vezanu lancima. Tada su me užetom vezali za jedno drvo. Uz drvo su postavili kazetofon s muzikom Klausa Nomia. Sve je trajalo 40-tak minuta. Ja sam bila odjevena u razderanu haljinu a lice mi je bilo oslikano tamnim mrljama kao masnicama. Neki bi prolaznici zastali nakratko,  neki dulje, bilo je i onih koji su me pratili do kraja performansa. U jednom trenutku su došle neke feministice i htjele su me odvezati jer su smatrale da je moja pozicija ponižavajuća za ženu. Ja sam im oštro odgovorila: Da se niste usudile. Ovim sam performansom htjela ukazati na užas kažnjavanja neposlušnih žena koje su zbog svojeg neposluha bile izložene na stupu srama.

Posebnu je pažnju javnosti i medija privukao performans Šetnja kao Lady Godiva 2001. godine, kada ste naga na konju projahali središtem Zagreba.

U performansu se referiram na srednjovjekovnu legendu o mitskoj Lady Godiva koja je pristala projahati gradom gola, na konju, kako bi njezin muž Leofric, vladar grada, oslobodio građane nepodnošljivih poreza. Performans je isprva zamišljen da bude izveden u sklopu UrbanFestivala ali na koncu sam ga izvela u vlastitoj organizaciji. Pokušala sam ishoditi dozvolu od Grada Zagreba za izvedbu preko Moderne galerije, no uvjet je bio da budem odjevena. Ipak sam ga odlučila izvesti prema svojoj zamisli te sam naga na konju, uz asistiranje timaritelja i nekolicinu prijatelja koji su prolaznicima dijelili letke s pojašnjenjem, krenula od HNK put glavnog gradskog Trga. Prolazila sam Masarykovom, Cvjetnim trgom, Bogovićevom, zaustavila se nadomak Trga sa mnoštvom okupljenim oko nekakvog sportskog natjecanja te se vratila natrag do Tesline ulice i završila na Zrinjevcu, kod paviljona. Cijeli je performans trajao oko pola sata. Ovom teatralnom gestom željela sam ukazati na važnost ljudskog dostojanstva i potrebu da reagiramo na situacije u kojima je ono ugroženo. Reakcije prolaznika/ca bile su različite, dio me žena napao jer sam se pojavila gola u javnosti ili su komentirale moj izgled. Mediji su također reagirali uglavnom senzacionalističkim napisima. Na koncu sam, na anonimnu dojavu građana, pozvana na sud i platila kaznu. U presudi piše: „Kriva je što je dana 24.07.2001. godine u vremenskom periodu od 19,30 do 20 sati u Zagrebu, potpuno obnažena u sklopu performansa pod nazivom Šetnja kao Lady Godiva projahala na konju pješačkom zonom na relaciji od HNK na Trgu maršala Tita preko Trga Petra Preradovića, do Trga Nikole Šubića Zrinskog, vrijeđajući na taj način moralne osjećaje građana (…) čime je počinila djelo prekršaja iz članka 14 stavak 1 Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, kažnjiv po članku 14 stavak 2 istog Zakona, pa se temeljem citiranih zakonskih odredbi okrivljenici izriče novčana kazna i u iznosu od 376,82 kn.“

Performans Pravo na orgazam iznad 60 iz 2016. godine polučio je u javnosti uglavnom pozitivne reakcije.

Pravo na orgazam iznad 60 izvela sam prvi put u Beču, u sklopu Dopust festivala u organizaciji galerije „Michaela Stocks“ a kasnije u Berlinu, Zagrebu, u Vršcu, Novom Sadu, Rijeci, Osijeku i Zadru. U performansu stojim u izlogu dućana, knjižnice ili nekog drugog ostakljenog prostora koji gleda na ulicu i u ruci držim komad papira s natpisom „Pravo na orgazam iznad 60-te“. Poruka je dovoljna snažna da skrene pozornost prolaznika i uspostavi komunikaciju s njima. Htjela sam svratiti pažnju javnosti na važnost seksualnog života u starijoj dobi. Ljudi u poznim godinama imaju pravo na seksualni užitak i to ne smijemo gledati s podsmijehom, prezirom ili zazorom jer spolni život traje sve do smrti. Zadnjih godina puno se govori o ljudskim pravima, ali ne i o pravu na spolni život u starosti kao važnom aspektu našeg života. Zašto bi seksualnost bila zanemarena u kasnijim godinama? Ljudi su sjajno reagirali. Fotografirali su me, gestama izražavali odobravanje ili neodobravanje, neki su ulazili u dućan da porazgovaraju sa mnom. Reakcije smo dokumentirali videom. U Beču mi je izlog ustupio jedan vintage dućan u frekventnom dijelu grada. U Rijeci sam jedva našla dućan koji je bio voljan ustupiti svoj izlog za performans – jedna je časna sestra zastala nakratko pred izlogom a onda produžila dalje. Mogu samo nagađati o čemu je razmišljala.

Ove godine obilježavate 40 godina umjetničkog rada. Kako biste rezimirali svoja iskustva s publikom, posebno s osvrtom na radove koji su izvedeni u galerijskim i vangalerijskim prostorima? Koji su izazovi rada u jednom i drugom slučaju?

Rad u galerijskom prostoru razlikuje se od rada u vanjskom prostoru ne samo po brojnosti publike već i po načinu komunikacije. Galerijska publika je na neki način odgojena i educirana publika koja može očekivati i znati što pojedini autor predstavlja. Slučajna publika na ulici ili u nekom drugom javnom prostoru često bude iznenađena, ne zna što očekivati ili o čemu se tu radi. Njihova reakcija može biti pozitivna ili negativna, ali uglavnom je inspirativna za uspostavu neke kreativne komunikacije. Od vremena Taktilne komunikacije do Prava na orgazam iznad 60 izmijenilo se više generacija moje publike i kroz to sam vrijeme spoznala da, što su ljudi slobodniji, to se manje osjećaju isprovociranima i bolje razumiju moj rad, dok se oni manje slobodni osjećaju ugroženo i vide moj rad kao provokaciju.  Riječ je često o nesigurnosti – ne snalaze se u onome što su vidjeli i doživjeli pa radije zaključe da moj rad nije dobar.

Razgovarala Maša Štrbac