Razgovarala: Maša Štrbac
Kustosica i likovna kritičarka Branka Hlevnjak je 2019. godine u zagrebačkoj Galeriji 3.14 postavila izložbu “Vera Fischer – Izložba bez šminke”[i] – na njoj je izložila foto-dokumentaciju njene „Izložbe odbačenih predmeta po izboru radnika Čistoće” koja je na šest dana bila postavljena na platou “Mamutice” u zagrebačkom naselju Travno, od 22. do 28. travnja 1978. godine. U uvodnom tekstu izložbu je opisala kao rani primjer participacijske umjetnosti u nas. Hlevnjak je autorica monografije Vere Fischer koja joj je povjerila svoju umjetničku ostavštinu o kojoj skrbi i kroz koju čuva sjećanje na njen rad. Zanimalo nas je, u kontekstu rada na Katalogu umjetnosti u javnom i socijalnom prostoru u RH, a posebno uzimajući u obzir njen participacijski karakter, kako je došlo do ove izložbe te u kakvom je ona odnosu prema onovremenoj umjetničkoj praksi i drugim umjetničkim preokupacijama autorice.
M.Š.: Kako ste koncipirali svoju izložbu o izložbi Vere Fischer s radnicima Čistoće?
BRANKA HLEVNJAK: Izložba je sadržavala crno-bijele fotografije s otvorenja izložbe 1978. godine, održane u sklopu manifestacije „Proljeće u novom Zagrebu“. Uz fotografije je bila izložena i staklena tuba napunjena limenkama od bombona i kutijicama od potrošenih tableta Gastala, sredstva protiv bolova u želucu, koje je Vera sakupila u jednu vreću i koja je srećom ostala sačuvana. Podno tube bio je crni til na kojem je ležao njezin omiljen kič-predmet, keramička figura zaljubljenog para u rokoko odjeći koju je kao „objet trouvé“ izlagala na svojim izložbama kreativnog nereda koji je prenosio ugođaj iz njenog atelijera i ocrtavao njezinu osobnost. Uz to bila je izložena i njena igračka autobusa na kojem piše Fischer i plastična noga, neke lutke, predmeti koji su pripadali Verinom autobiografskom neredu.
Te 1978. godine Verini projekti izlaganja odbačenih predmeta stršali su nerazumljivi većini likovnih kritičara, bez obzira na Pierra Fernandeza Armana koji je svoju četvrtastu prozirnu kutiju napunio kućnim smećem još šezdesetih i posvetio kolegi Jimu Dinu koji je izlagao sprešane stare odbačene automobile. Doduše, sedamdesetih godina duh ekološke osvještenosti kojom se osuđuje manijakalni konzumerizam i proizvodnja radi proizvodnje, bez obzira na stvarne potrebe, koja traje i danas, manifestirao se i u radovima Ivana Kožarića, Josipa Stošića i Tomislava Gotovca, ali na drugačiji način. Uključivanje anonimnih građana u projekt koji proširuje svijest o društvenim problemima, danas aktualiziran kao community art, ili participatijska umjetnost, tada je bila novost koju je prva pokrenula Vera Fischer, što joj definitivno daje status avangardne autorice ove društveno angažirane umjetničke prakse.
M.Š.: Radove za izložbu u Travnom odabrali su radnici Čistoće, bili su to predmeti koje su nalazili na otpadu. Sudjelovalo je 20 radnika. Nekoliko mjeseci prije te izložbe, u siječnju 1978. godine Vera Fischer je u Malom lapidariju u Zagrebu izložila fotografije vreća sa smećem kako su ih građani odložili uz gradske ulice, tretirajući ih kao umjetničke instalacije, prepustivši im kao autorima svoj termin za izložbu.
B.H.: Izložba u Malom lapidariju „Asocijacije i varijacije na noćnu temu“ (23.1. – 3.2.1978.) prethodila je akciji s radnicima Čistoće. U predgovoru Vera Fischer duhovito i ironično objašnjava svoje razloge zašto se odlučila izložiti radove anonimnih građana, koji su svaki na svoj način iznijeli na javne površine grada svoju „intimu“. Kako je Grad tada ukinuo kante za smeće ono se iznosilo u najlon vrećama i vrećicama na ulicu pred kuću, ili na obližnji drvored ako ga je bilo. Vera uočava tu promjenu prepoznajući u tim hrpama grupni rad stanovnika zgrade. Jer svaki je iznio na tu hrpu svoj kućni „rad“. „Gledam“, piše Vera,“ kup velikih crnih vreća dostojanstvenih kao katedrala – pred jednim poduzećem, dalje sitne šarene vrećice iz kojih viri sadržaj kuhinja. Pa stisnute, stidljive vrećice i kraj njih jednu bestidno prozirnu…Mislim na te ljude koji su te vreće složili, svaka grupa na svoj način…grupni rad, grupno stvaralaštvo lišeno svake ambicije za sviđanjem i priznanjem, a s ciljem da to zajedničko djelo bude istu noć odvezeno na smetlište. Uzbudila me iznimnost tog rada bez ambicija, a koji je spontan i ličan (osoban), i ponukala da svoj termin za izložbu prepustim nepoznatim Zagrepčanima. Moj posao bio je uglavnom obavljen VIĐENJEM. Sve drugo je nošenje i voženje“.
Ovaj tekst jasno govori o likovnosti kao projekciji oblika koje je dovoljno prepoznati, preuzeti postojeće dok je umjetnik tek izbornik. Sve je to vrlo blisko onim razmišljanjima u umjetnosti koje je na primjer Braco Dimitrijević izveo 1971. stavljajući na fasadu lica anonimnih građana s uvećanjima koja su bila isključivo privilegija političkih vođa. Bila je to provokacija dakako. I ova je gesta Vere Fischer s jedne strane ironiziranje gradske inovacije koja je preko noći zatrpavala Grad sa smećem. Ujedno bilo je to doba posvudašnjeg isticanja anonimnosti i apersonalnosti. Primjerice Goran Trbuljak se potpisivao kao anonimni građanin na svoje radove, a cijeli pokret fluxusa bavio se miješanjem života i umjetnosti, govorilo se o demistifikaciji građanske umjetnosti. Umjetnost i život postajali su prema tom konceptu isto, a elitizam je gubio bitku pred demokratizacijom i socijalizacijom stvaralaštva.
M.Š.: Poznajete li detalje oko realizacije „Izložbe odbačenih predmeta po izboru radnika Čistoće” – kako je tekla suradnja s radnicima Čistoće, kojim su se kriterijima rukovodili u izboru predmeta, je li ih autorica na neki način usmjeravala ili poticala?
B.H.: Da bi se u potpunosti razumio ovaj projekt treba reći da je tada već zrelilo doba Šuvarove reforme i njegovih „crvenih i bijelih knjiga“, ili kako su se one zvale, iza čega je stajalo ljevičarsko opredjeljenje da umjetnost treba sići među radnike, da se radnici trebaju što masovnije uključiti u kulturu i da kultura mora postati fenomen zahvaćen širokim masama. Umjetnost je, dakle, također poticana da postane dio života. Da bude sam život. U tom pogledu na umjetnost logično je i Verino razmišljanje da, kao što je to učinila na spomenutoj izložbi u Malom lapidariju, prepusti anonimnim građanima termin za izložbu, kada su svojim skupnim radom bez ikakvih ambicija za sviđanjem već napravili svoj rad. Pozvati pak radnike da izaberu iz otpada predmete koje smatraju zanimljivim logičan je nastavak te ideje. Jer u vrećicama je bila kuhinjska i kozmetička intima, dok ovdje to postaje prava urbana arheologija. Usput rečeno, to je već doba i kad je Vladimir Dodig Trokut najavljivao svoj „Anti-muzej“ tražeći po smetlištima svoje eksponate. Radnici su ozbiljno prihvatili svoj zadatak. Predmeti su postavljeni na postamente, koji su i sami jadni i zapušteni kao i izlošci. Ali, upravo u tome je veličina i radost gledanja cijele te manifestacije. Radnici su poput suvremenih urbanih arheologa izvlačili setove za točenje pića, gramofone, dječja kolica, igračke, svjetiljke, federe za madrace, kišobrane. Tu se našao i stalak za čišćenje cipela, raritet koji se više ne može vidjeti na ulicama grada, koji bi rado preuzeo i po koji pravi muzej. Svi su ti predmeti postali dijelovi moguće rekonstrukcije zagrebačkog standarda, mode i dizajna s kraja sedamdesetih godina.
U to doba to nije bilo ništa neobično uključiti radnike u izložbu jer su se oni na različite načine uključivali u umjetničke i umjetničko-sociološke projekte. Jedna vrsta community arta bila je vrlo živa tijekom osamdesetih godina dvadesetog stoljeća. U nekima sam i sama učestvovala kroz Galeriju „Događanja“ Centra za kulturu Pešćenica. Nije na odmet spomenuti da su takvu izložbu, ma koliko god ona bila „otkvačena“ rado podupirali sponzori. Izložbu „Odbačenih predmeta po izboru radnika Čistoće“ sponzorirali su Kulturno umjetničko društvo „Veljko Vlahović“, građevinsko poduzeće „Industrogradnja“, INA-OKI OOUR „Zagrebplast“, poduzeće „Vodovod, kanalizacija, čistoća“ OOUR „Čistoća“.
M.Š.: Jesu li radnici sudjelovali u postavu?
B.H.: Iako nisam bila nazočna, poznajući dobro Veru Fischer sve je autore vrlo lako animirala da rade na postavi. Njezin poznati šarm, uz osmijeh i pomalo koketno i svjesno „naivno“ ponašanje nitko nije mogao odbiti. Predmeti su postavljani na neke stare odbačene postamente, a neki su visjeli s niskog stropa ove betonske otuđujuće platforme. Da je Vera tu i tamo sugerirala gdje da se što postavi ne sumnjam, zbog činjenice što je kutija s priborom i stalkom za čišćenje cipela koja inače stoji nisko na nogostupu, kako bi gospoda s blatnjavim ili samo prašnim cipelama lako zakoračila na nju, ovdje postavljena izrazito visoko, kao trijumfalni zgoditak ovog izbora.
M.Š.: Imena radnika sudionika objavljena su na plakatu izložbe, izrađenom od vreće za smeće. Jesu li radnici došli na otvorenje, kako su oni doživjeli cijeli događaj? – Kako su stanovnici Mamutice reagirali na izložbu, jesu li ju posjetili?
B.H.: Do koje je mjere Vera Fischer proniknula u problem i kako ga je dosljedno provela možda najbolje potvrđuje plakat koji je otisnut bijelim slovima na crnoj vreći za smeće. Svaki je radnik, njih dvadeset, naveden na plakatu punim imenom i prezimenom. Na fotografijama se vidi publika. Pored znatiželjnika iz „Mamutice“, te tada najveće „otuđujuće“ zgrade, kako se ona procjenjivala među građanima, izložbi su nazočili autori izlagači, njihove žene i djeca. Izložbu je otvorila i protumačila njezin smisao autorica koncepcije i organizator, kako se na plakatu potpisala Vera Fischer, a vidimo, da je tom prilikom pročitala pripremljen govor.
M.Š. Možete li izdvojiti neke osvrte na izložbu u medijima?
B.H.: U monografiji Vere Ficher „Od pop arta do misionarstva“ citirala sam dio osvrta iz novina pod naslovom „Izložba izrasla iz smeća“. Autor teksta[ii] vrlo precizno pogađa bit stvari, prikriveno edukativno djelovanje izložbe i način na koji je ona ostvarena. Jer da tragači za predmetima nisu bili radnici već autorica sama, to ne bi imalo nikakav učinak, čak bi bio kontradiktoran. Uvučeni u projekt u kojem skupina od dvadeset ljudi sami postaju osviješteni za drugačiji pogled, cijela stvar dobiva novi smisao. “Bitna je činjenica što su radnici birali predmete po vlastitim mjerilima likovnosti odbačenih predmeta – smeća. Znači da su u tim predmetima našli likovnu pobudu koju inače ne bi zapazili da joj nisu posvetili odgovarajuću pažnju na koju ih je navela umjetnica. Upravo to je bio razlog“, konstatira autor, “što su ljudi, koliko s čuđenjem, toliko s pozornošću razgledali izložbu i našli i na njoj neko svoje vlastito zadovoljstvo. To je bio i razlog što je udruženi rad bio mecena takve izložbe.“
M.Š.: Otkud interes umjetnice za odbačene predmete?
B.H.: Cijeli alternativni pokret u umjetnosti još od doba DADE, ratnih dezertera koji nisu vidjeli nikakav smisao u Prvom svjetskom ratu, ironizira politiku svjetskog terora i djeluje subverzivno. To se nastavljalo i poslije Drugog svjetskog rata kada je vrlo brzo izigrana nada u svjetski boljitak, te su umjetnici svih medija osuđivali svjetski poredak rušenjem dominantne građanske kulture. Ponovilo se to i 1968. kroz studentske nemire. Ponuda alternativnog života došla je iz kroz hipi pokret, dakle subkulturu mladih. Tom je pokretu u smislu odbacivanja svih građanskih normi i slobodnog života, seksualnog oslobađanja žena i pacifizma pripadala i Vera Fischer. Kao simpatizer hipija njihovu je krilaticu Flower-Power slikarski dovela do originalne erotike. Zatim je uslijedila smrt njezine rođakinje u Izraelu od koje je naslijedila kojekakve predmete što ju je te iste 1978. godine ponukalo da napravi instalaciju „Smrt stare dame“, pitajući se javno što s odbačenim predmetima onih koji su nekad tim ljudima nešto značili? Tom je instalacijom kao work in progress razvila razne varijante postava, a napisala je i pjesmu o fetišizmu, o prikupljanju predmeta i toj vrsti „prokletstva“ kojem je i sama robovala. Marijan Susovski uvrstio je taj rad u prvu jugoslavensku izložbu o ekologiji. Smeće je tih godina postalo dominantno kulturno, umjetničko i dizajnersko pitanje, kao što je danas ponovo pojačan interes za njegovo razrješenje.
Uz spomenuta tri projekta koja se bave sociološkim fenomenom odbačenih predmeta, Vera Fischer bavila se fotografiranjem smeća u Veneciji, u New Yorku i drugdje kao i pretrpavanjima (Izrael) i kičem koji je prisvajala kao dio alternative pretjeranoj serioznosti građanskih normi. Vrlo je zanimljivo njezino reagiranje na pojavu nadglednih kamera, na film „Tisuću očiju dr. Mabuzea“ iz 1960., slikajući lica s jednim okom, s pobrisanim očima, svoje kolegice stradale u Holokaustu bez očiju, a osobiti je rad „Oko na limu“ iz 1960. tada još zastrašujuće i futurističe pojave nadzornih očiju, danas, recimo, pomirene „normalne“ pojave. U sociološkom i kulturološkom smjeru kojim se kretala Vera Fischer izlaganjem ready-made, gotovih predmeta, posvojenih kao dio svog identiteta, nalaze se i fotografije posvojene s televizijskih emisija ali bez računala s fotoaparatom u ruci i brzim okidanjem. Najveću misiju s najširim odjekom, koju je pokrenula i koja još traje je misija pomirenja kršćanstva i židovstva, kroz autorski križ „Križ pomirenja“, koji je izvela u različitim veličinama i materijalima s Davidovom zvijezdom na mjestu srca mogućeg Kristovog raspela. Taj je križ jedna od tema na najnovijoj virtualnoj izložbi Vere Fischer u sklopu Festivala tolerancije.
Monografija Vere Fischer moj je dug prema toj izvanrednoj umjetnici koja je kao i većina žena premda u svemu avangardna i nadasve originalna, bila nekako u prikrajku dominirajuće likovne kritike koja se osamdesetih godina profilirala u arbitre uske specijalnosti. Vera Fischer je definitivno pripadnica nove umjetničke prakse, a njezina informiranost o američkim i europskim pomacima umjetnosti prema sociološkim problemima vodila ju je u osobna iskustva. Ne kao imitatora nečeg postojećeg već kao intuitivnu osobu koja je pulsirala s vremenom u kojem je intenzivno živjela. Nije imala obitelj, djece, te se potpuno predala umjetnosti. Duhovita, ironična, Vera Fischer bila je načitana, nabavljala je najnovija izdanja knjiga na engleskom o aktualnim umjetničkim zbivanjima, putovala je, pitala, uspoređivala i zadržala je onaj duh životne i kreativne radosti, za koji je idejni vođa alternativne umjetničke prakse, gorgonaš Josip Vaništa jednom izjavio da nedostaje novim generacijama konceptualista, koji u svojoj serioznosti djeluju nesigurno i neuvjerljivo. Kako joj je rat oduzeo dio mladosti, rođena 1925., Vera Fischer nije mogla biti generacijska kolegica s recimo Grupom šestorice autora, ali je živeći dugi niz godina s Ivanom Lesiakom bila okružena Biafrancima, skupinom umjetnika koji su u doba postmoderne promovirali u Zagrebu društveno angažiranu brut i pop-art scenu koja se bavila starošću, bolestima, smrti, ironijom i sarkazmom. Među ženama toj ideji pripada Nataša Cetinić. Vera Fischer se, međutim, odredila u svom društvenom angažmanu prema problemu sakupljanja, fetiša i fetišizma kao čovjekove psihološke karakteristike i bliža je fluxusu, opisujući sebe kao „veselog pesimistu“. Sve svoje projekte vezane uz smeće ona ostvaruje prividnom igrom i šalom. Ona ne moralizira, samo konstatira. Prepoznaje formu, likovnost po sebi a ne bavi se toliko sadržajem istog. U sva tri projekta u kojima se bavi smećem ona daje prednost životu da se sam označi. Apersonalnost kroz uočavanje, a ne djelo, obilježje je takve umjetničke prakse.
U Zagrebu, 18.5.2020.
[i] Izložba je održana od 30.5. – 8.6.2019. u Galeriji 3.14 u Vlaškoj 89 u Zagrebu
[ii] b.b. Izložba izrasla iz smeća, Zet, 20.6.1978.