Katerina Duda (1989.) u svom se umjetničkom radu najčešće bavi temama vezanim uz urbanitet te time kako se šire društvene promjene reflektiraju u urbanom prostoru, primjerice kroz arhitekturu ili turizam. Pri tome koristi raznolike medije poput društvene prakse, akcija i intervencija u javnom prostoru, kao i dokumentarni film i video. Polazište za ovaj razgovor je njen neobjavljeni diplomski rad na Filozofskom fakultetu, na temu umjetnosti u javnom prostoru. Ovom smo ga prilikom željeli približiti javnosti te ujedno saznati u kojoj je mjeri on utjecao na njen kasniji umjetnički rad i kako se kao umjetnica odnosi prema tematici kojom se u njemu bavila teoretski. Duda je završila studij sociologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu (2014.) i studij animiranog filma i novih medija na Akademiji likovnih umjetnosti (2015.)                                   

U diplomskom radu “Društvena funkcija javnih prostora u umjetnosti: Analiza zagrebačke scene suvremene umjetnosti” kojeg si obranila na Odsjeku za sociologiju 2014. godine (mentorica dr. sc. Jasmina Božić, doc.) dala si, kroz kazivanja 16 protagonista zagrebačke scene, pogled na neka od pitanja koje otvara umjetničko djelovanje u javnom prostoru i komunikacija s publikom izvan galerije. Sugovornike/ce, koje u radu ne imenuješ, si odabrala metodom snježne grude – prvi s kojima si stupila u kontakt predlagali su ti slijedeće koji bi mogli biti relevantni za temu, obzirom na iskustvo i stručne reference. Na taj si način od listopada 2013. do lipnja 2014. obavila šesnaest intervjua sa 6 kustosa/ca i 10 umjetnika/ca čija je radna baza Zagreb, usmjerivši razgovor na dvije teme – na umjetnost u javnom prostoru i na društveno angažiranu umjetnost. Rad si strukturirala oko pitanja koja su se pokazala važnima za sve sugovornike/ce u promišljanju njihova rada: o riziku prelaska iz galerijskog u izvangalerijski prostor, o medijaciji prema (izvangalerijskoj) publici te o mogućnostima i ograničenjima društveno angažirane umjetnosti. Možeš li izdvojiti koja su ti prikupljena razmišljanja bila osobito poticajna kao umjetnici? Smatraš li ta pitanja i danas relevantnima? Jesu li se otvorila neka nova?

U vrijeme kad sam pisala diplomski rad na studiju sociologije, paralelno sam studirala na novim medijima na ALU i bila aktivna u nekim inicijativama i aktivističkim grupama. Pitanja koja ste nabrojali proizašla su iz nastojanja da oblikujem i shvatim vlastitu umjetničku praksu, intencije i prioritete. Uz to, zanimalo me kako različiti/e akteri/ce razmišljaju o aktivizmu i angažiranoj umjetnosti. Potonje je na neki način proizašlo iz pokušaja medijacije dva polja, umjetničkog i onoga aktivnog političkog, kao i pitanja koji doprinos umjetnost može imati u široj političkoj borbi. Kako u vrijeme istraživanja za diplomski rad na sociologiji nisam još profesionalno zakoračila u umjetničku praksu, razgovori s akterima/icama na umjetničkoj sceni bili su formativni za način kako razmišljam o umjetnosti izvan galerije. Prije svega, uzbudljivo je bilo razmišljati o nepredvidljivostima koje nose procesi izvan kodiranog jezika galerije, rizicima koje takav rad donosi, a time i spremnost na improvizaciju. Činilo mi se da je ulica mjesto gdje se događa život, a onda je drugi zadatak (jednako uzbudljiv i zahtjevan), kako taj život prenijeti u galeriju i ima li za tim potrebe. Istaknula bih razmišljanje kazivača/ica u kojoj se postav rada uvijek iznova promišlja i prilagođava prostoru. Drugim riječima, da rad postavom ne “zaključamo”, nego isprobavamo mogućnosti svakom novom prilikom za izlaganje (kad za to ima prostora). Iako se u tom procesu može dogoditi da izgubimo neki moment koji smo postigli i da u nekoj iteraciji on funkcionira lošije od prethodnih, itekako su poticajni lakoća, fleksibilnost i zaigranost iza ovakvog shvaćanja prostora. Ne trebam napominjati koliko su mi motivacija i ispunjenost kojim su akteri/ce pričali/e o vlastitom procesu, bili poticajni kao studentici. Mislim da sam kroz diplomski rad postavila neke temelje za raspravu o radovima izvan bijele kocke u našem kontekstu. Danas, gotovo osam godina nakon obrane diplomskog, što je okvirno i vijek mojeg nevelikog profesionalnog umjetničkog iskustva, mislim da sociologija umjetnosti može otvoriti diskusiju oko pitanja publike ili uvjeta rada u umjetničkom polju i dati konkretne uvide koji bi pridonijeli osmišljavanju razvojnih strategija umjetničkog polja i pripadajućeg sistema, institucionalnog i vaninstitucionalnog.

Izdvojila si iskrenost i samokritičnost sugovornika/ca, spremnost na autorefleksiju koja onda bude poticaj za istraživanje novih načina rada u javnom prostoru, trasiranje novih puteva koji će otvoriti kanal prema publici i snažnije odjeknuti u društvu. Svjesni/e su marginalizacije suvremene umjetnosti u društvu, da njen jezik nije blizak široj javnosti i prepreka je u komunikaciji s njom. Više je razloga tomu, od nedostatne edukacije, financijske podrške, medijskog praćenja, društvene klime. Na koje načine u svojim radovima pokušavaš doprijeti do šire publike, onda kada je to važno za rad? Kojim se strategijama i alatima koristiš i kakva su tvoja iskustva?

Svaki rad, kao i svaki prostor imaju svoju publiku. Svaki grad, trg ili ulica imaju drugačiju dinamiku. Čak različite mikrolokacije unutar istoga trga, dat će različitu interakciju s prolaznicima/cama. Prema tome, radim u kontekstu i moja strategija gotovo uvijek je site specific. Pokušavam prilagoditi rad drugačijim kontekstima i tu sam spremna na improvizaciju, kao i na to da nemam strogo postavljena očekivanja. U slučaju publike, najčešće razmišljam o specifičnim korisnicima/cama određene lokacije, prolaznicima/cama, onima koji/e su “ovdje i sada”. Kao što sam u prethodnom odgovoru spomenula, mislim da je bitno zadržati određenu zaigranost u temi i pristupu, iako se bavimo ozbiljnim problemom. Kada radim akciju vani, na ulici, najčešće je u pozadini poziv na razgovor, komentar. Nakon toga mi je bitno taj materijal ponovno vratiti na tu istu ulicu, među iste ljude. To je možda polazište kada razmišljam o društvenoj praksi. Oni/e koje pokušavam uključiti u rad, moraju imati osjećaj da su sudjelovanjem nešto dobili. Nekad dijalog jednostavno ne ide. Pokušavam da me to ne frustrira, već da probam pronaći način koji može funkcionirati. Vjerujem da su svi dovoljno otvoreni/e ako im se pristupi na odgovarajući način. Društvena praksa zna biti iscrpljujuća, ali kad su reakcije pozitivne ili dobijemo nešto neočekivano, to se kompenzira u trenutku. Trenutno mi je zanimljivo kako razmišljati o situacijama, odnosno o nekom obliku društvene prakse koja kasnije može graditi filmski narativ.  

Većina sugovornika/ca u tvom diplomskom radu razlikuje angažiranu umjetničku praksu od društvenog aktivizma. Aktivizmu pripisuju politički jasno artikulirane poruke i poduzimanje konkretnih akcija za rješenje određenog problema, dok umjetnička praksa, po njihovom sudu, ukazuje, upozorava i daje poticaj za njegovo rješavanje, ali se zaustavlja kod njegove provedbe. Dijeliš li takvo shvaćanje?

Da, ovakva diferencijacija između društvenog aktivizma i društveno angažirane umjetnosti proizašla je iz razgovora s kazivačima/icama. Slažem se da svako polje traži svoj prostor i ima svoje aktere/ice između kojih može biti antagonizama. Međutim, mislim da se sistemska promjena u društvenim odnosima može dogoditi tek kad postignemo solidarnost između različitih aktera/ica i kad oni/e djeluju kao kolektiv. U tom smislu, društveno angažirana umjetnost mora i može otvoriti neke teme, svojim alatima može pomoći u edukaciji, postavljanju pitanja (a ne mora nužno imati odgovore). Međutim, da se poslužim formulacijom jedne od sugovornica – ona je tu da radi pomake u društvu, a ne da radi pomake među umjetnicima/cama i kustosima/icama. Zato mislim da angažirana umjetnost ne može biti angažirana samo sadržajem, već i u formi, načinom što se i kako radi. Ne zaslužujemo da nas javnost poima kao angažirane umjetnike i umjetnice ako se problemima iskreno ne posvetimo i ako u tom procesu nismo fer ili ako adekvatno ne plaćamo suradnike/ce. Mislim da je bitno i da razlikujemo ono što se naziva artivizmom od društveno angažirane umjetnosti ili umjetnosti koja samo tematizira neku društvenu temu.  

Iz percepcije dijela sugovornika/ca u diplomskom radu, galerijska prezentacija rada izvedenog u javnom prostoru otvara niz pitanja. Izlaganjem u galeriji oni svoj rad legitimiraju u svijetu umjetnosti, dok istovremeno žele očuvati izvornu nakanu projekta koji je kao društveno angažiran usmjeren stvarnom svijetu. Često korištena sintagma „stvarni svijet” nasuprot „svijetu umjetnosti” odražava uvjerenje šire javnosti da „svijet umjetnosti” nije stvaran, nema stvarne posljedice. Mislim da to u velikoj mjeri utječe na percepciju pojedinih radova u javnom prostoru – i onda kada ih javnost razumije, ne uzimaju ih za ozbiljno. Kakva su tvoja iskustva?

U diplomskom radu sam sintagmu “svijet umjetnosti” koristila kao referencu na američkog sociologa Howarda S. Beckera i njegovu teoriju o svjetovima umjetnosti koja se odnosi na čitav dijapazon zanimanja koja sudjeluju u mreži koja proizvodi umjetničko djelo. Dakle čitav svijet, od proizvođača boje do tehničara i kustosa u muzeju. Iako mu nije nakana, možda nas ovaj termin navodi na neki tip imaginacije koju onda pozicioniramo nasuprot realitetu. Moja iskustva uzimanja za ozbiljno više su determinirana rodom i godinama, nego profesijom. Vjerujem da bi me isti tip podrugljivih stereotipnih komentara pratio i da nastupam ispred neke inicijative s konkretnim zahtjevima ili na primjer, kao znanstvenica. Ne vjerujem da su umjetnice ovdje posebno drugačije tretirane od drugih profesija. Pitam se što javnost uzima za ozbiljno? Možda priče poduzetnika u tjednom prilogu.

Na nedavnoj multimedijskoj izložbi  “Krov, tuš, roštilj, fuš” (Galerija 90-60-90 Pogona Jedinstvo, Zagreb, 6.12. – 12.12.2021.) baviš se pitanjem divlje gradnje i apartmanizacije obale na primjeru bespravnih naselja oko Premanture (Stupice, Pod Lokvom, Močile), dokumentiraš i umjetnički interpretiraš izigravanje zakona o legalizaciji koje pojedinci ostvaruju trikovima za kameru, simuliranjem čvrste izgradnje za snimke iz zraka što je osnovni uvjet legalizacije bespravnih građevina. Možeš li opisati kako je tekao rad na projektu, kako si provodila istraživanja, jesi li surađivala s mještanima/kama i slično? Koristi li ti u takvim projektima poznavanje sociologije i njenih metoda?

“Krov, tuš, roštilj, fuš” u puno manjoj mjeri od mojih drugih radova sadržava interakciju sa zajednicom, u ovom slučaju mještanima/kama ili vikendašima. Okosnicu rada čini ‘trik za kameru’, prevara, tako da sam ovdje otišla korak dalje u istraživanju slike, odnosu između dokumentarnog i fikcije, kroz korištenje maketa i pokuše simulacije. Prema tome, in situ akcije koje izvodimo kao dio rada, izvodimo za kameru, izvan sezone kad nema toliko prolaznika/ca, da one mogu biti neka začudna situacija. Radu je prethodilo dnevničko i fotografsko bilježenje promjena u Premanturi, mjesta čije promjene pratim iz godine u godinu. Dokumentiranje prostora koji me okružuje, kroz dnevnik ili vizualne bilješke, nešto je što svakodnevno činim i često prethode godine bilježenja prije nego svjesno krenem u umjetnički rad. Ipak, “Krov, tuš, roštilj, fuš” ne smatram još potpuno gotovim projektom i mislim da mu nedostaje upravo stvaranje situacije koja će uključiti ili biti u interakciji sa zajednicom.

“Krov, tuš, roštilj, fuš”, izložbeni postav u Galeriji 90-60-90 Pogona Jedinstvo, 7.12. – 12.12.2021., foto: Jasenko Rasol

S druge strane u radovima poput “Hvala, a sad više ništa” (Art radionica Lazareti, Dubrovnik, 2017.) ili “Ruke, plahte, metla: statistički ljetopis” (Rijeka, 2019.) i “Rijeka: ljetopis kretanja” (Rijeka, 2020.), oba u suradnji s umjetničkom organizacijom Građanke svom gradu, pozivam prolaznike/ce na sudjelovanje putem pitanja i taj materijal koristim dalje u procesu rada. U radu “Hvala, a sad više ništa” oni/e su pozvani/e da nacrtaju Dubrovnik, prvu asocijaciju koju imaju na spomen grada. Niz crteža pokazuje da je stanovnicima/cama grada uglavnom ista slika pred očima, ona najviše prepoznatljiva turistička razglednica na kojoj dominiraju zidine i tri luka. Crtanje je zabilježeno videom i kasnije je uključeno u instalaciju. U radu “Ruke, plahte, metla: statistički ljetopis” u Rijeci, prolaznici/e su mogli/e intervenirati na štand na kojemu su bila postavljena pitanja o turizmu i radu u turizmu, s ponuđenim odgovorima. Naljepnicama su označavali s kojim tvrdnjama se slažu. Istovremeno sam im dijelila deplijane koji su bili prilika za početak razgovora o turizmu u Rijeci, o radu čistačica i sobarica. Rad sam realizirala krajem 2019., neposredno prije početka pandemije i uoči Europske prijestolnice kulture u Rijeci. Točno godinu dana kasnije, 2020. godine sam u istom gradu realizirala rad “Rijeka: ljetopis kretanja” i u njemu ponovila dio pitanja iz rada iz 2019. godine. Baza ovoga rada bila je audio šetnja koju su prolaznici/e mogli poslušati dok se kreću Korzom a koja se, između ostalog, temeljila na materijalima prikupljenima u radu “Ruke, plahte, metla: statistički ljetopis” godinu dana ranije. U toj 2020., u samo godinu dana, puno se toga promijenilo, posebno u percepciji javnog prostora, grada i turizma.

“Ruke, plahte, metla: statistički ljetopis”, produkcija: GSG – Građanke svom gradu, 2019. – foto: Tanja Kanazir

“Rijeka: ljetopis kretanja”, produkcija: GSG – Građanke svom gradu, 2020. – foto: Tanja Kanazir

Iako je sociologija nešto što publika i kritika često interpretiraju u mojem radu, ne mogu reći da s predumišljajem koristim sociološke metode ili da o svom radu razmišljam kao interdisciplinarnom. Vjerujem da je obrazovanje u društvenim znanostima utjecalo na način na koji promatram svakodnevicu i dalo osnovu u teorijskom promišljanju. Međutim, mislim da je ta sociologija koju provodim daleko od svih onih pravila koje nalažu struka i znanstveni rad. Uzimam je kao alat, ali izvrćem i podređujem umjetničkom procesu. Formalno obrazovanje u tom polju možda mi dopušta veću slobodu upravo u tome da se igram i improviziram s njezinim metodama.

U diplomskom radu ustvrđuješ slabu zastupljenost sociologije umjetnosti i općenito vizualnog/vidljivoga u domaćoj sociologiji, odnosno previđanje vizualne dimenzije društvenih odnosa. Je li se što po tom pitanju u međuvremenu promijenilo?

Moram priznati da je akademsko i znanstveno bavljenje sociologijom kod mene završilo obranom diplomskog rada. Prema tome, nisam relevantna i nemam uvid u recentna kretanja u akademskom polju. Znam da je bilo nekoliko diplomskih radova na temu, ali daleko od neke vidljive struje. Na samom Odsjeku za sociologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu ne postoji kolegij koji obuhvaća sociologiju umjetnosti. U vrijeme dok sam studirala, prije desetak godina, niti sociologija kulture kao kišobranska sociologija, na način na koji je bila osmišljena, nije pružala adekvatne alate za ovu specijalizaciju. Vjerujem da je studij dosta bitan za formiranje interesa mladih istraživača, a sociologija kulture na zagrebačkom studiju nije u mainstreamu.

I za kraj, koji bi pojam navela kao najvažniji pojam za tvoju praksu i što trenutno radiš?

Odabir jednog pojma koji bi opisao praksu je zaista težak i izazovan pothvat. S jedne strane, tu su PROSTOR I KONTEKST na koje gledam kao tematska počela i orijentir u osmišljavanju i rada i postava. S druge strane vodim se nizom teorijskih koncepata koje mislim da su važni i za umjetničku praksu, a i svakodnevni život – od učitelja neznalice (Ranciere), horizontalnog širenja znanja i demokratizacije procesa učenja, ideje umjetnosti koja treba cimnuti (Makavejev, Levi), nelinearnom promatranju prostora i vremena (na tragu Massey) itd. Trenutno razvijam rad za zimsku rezidenciju Cima na Hvaru koju je pokrenula umjetnica Ana Kovačić.

akcija na Hvaru, u okviru umjetničke rezidencije Cima, 2022. – foto: Sanja Bistričić

Za tu priliku radili smo jednu akciju na nekoliko mjesta po Hvaru. Prolaznici su bili pozvani da crtaju kako vide i zamišljaju idealan krajolik. S materijalima dobivenima u akciji dalje nastavljam raditi na nekom obliku eseja. Jednako tako, razvijam dalje “Krov, tuš, roštilj, fuš” u neki oblik filmske forme, dokumentarno-eksperimentalnog filmskog eseja.

Draga Katerina, hvala na razgovoru!

Razgovarala: Maša Štrbac

Autorica naslovne fotografije: Sanja Bistričić